Možda ste pomislili da ne postoji nešto što bi znanstvena fantastika mogla još reći o putovanju kroz vrijeme ili avatarima. Još nazad u vrijeme 1992, godinama prije nego je bilo tko mislio o mogućnosti pojave Second Life, američki autor Neil Stephenson je zamislio u svojoj noveli Snow Crash budućnost gdje korisnici su bića u virtualnoj stvarnosti interneta. Ne morate ići dalje od svojeg najbližeg kina i pogledajte najnoviji hit film kao Interstellar da biste dobili svoju dozu putovanja kroz vrijeme.

Unatoč tome svemu William Gibson je osmislio potpuno novi pristup i smješao je ta dva žanra u svojoj 11 priči. The Peripheral je priča u dva svijeta: jedan smješten nekoliko desetljeća u američkoj budućnosti, gdje je trenutna ekonomija krahirala u duboku recesiju. Tu živi Flynne Fisher, koja spaja 3D-printane dijelove u svijetu koji je postao nekontrolirana igraonica.

Tu postoji uređaj koji dozvoljava putovanje kroz vrijeme korišteći avatare, što dozvoljava Flynne istraživati drugi svijet iz knjige – svijet 70 godina u budućnosti. U tom svijetu, avatari su bića koja hodaju i pričaju kao udaljene kiborg jedinice. Flynnein avatar svjedoči umorstvu što je stavlja u avanturu sa Wilfom Nethertonom, propalom izdavačkom zvijezdom Londona koja živi u tom vremenu.

Jedinstveni, periferali ili udaljene jedinice dozvoljavaju da kroz avatare kiborge, prošlost i budućnost mogu komunicirati i izmjenjivati informacije. Ova tema nije kao Terminator franšiza, gdje ljudi iz budućnosti se vraćaju spasiti svijet od uništenja. Periferali omogućuju interakciju.

Moguće daljnje budućnosti

Ova tema vraća autora nazad u teritorij u kojem je stekao svoje ime sa Neuromancerom i Burning Chromeom. Postavljeni u daleku budućnost gdje ljudi komuniciraju pomoću senzor tehnologije, predvidio je internet i postavio sam žanr cyberpunk kao podžanr znanstvene fantastike – toliko je bio bitan Neuromancer.

Sa filmovima kao što je Interstellar, periferali predstavljaju povratak znanstveno fantastičnih pisaca fascinacijama sa udaljenim vremenima i dimenzijama postojanja. Također je to podsjetnik što nije više u trendu. Nema toliko filmova povezanih sa vanzemaljcima, naravno ako ne gledamo na Prometheus ili Predator franšizu.

Gibsonove zadnje tri knjige su bile trileri sa malim dodatkom znanstvene fantastike. Pattern Recognition (2003), Spook Country (2007) i Zero History (2010) – zajedno nazvani Blue Ant trilogija – su više stavljeni u sadašnjicu.

3D droge

Što periferali dijele sa nama su trenutna problematika tehnološkog napretka i otkrivaju nam gdje bi nas to sve odvelo. U Pattern Recognitionu, na primjer, profiliranje reklamnog prostora i primat preuzet sa raznim logotipovima kao na primjer Nike simbol ili Macintoshova jabuka se mjenjaju u bolesti i zaraze sa slikama.

Sve tri knjige iz Blue Ant serije su povezane sa krađom, skladištenjem i posjedovanjem informacija. Zadatak u Pattern Recognitionu se odvija oko tvoraca tajanstvenog digitalnog zapisa. Informacija u Zero History je povezana sa tajnim zapisom u tkanini i skrivenim markama. A u Spook Country, iPod je pretvoren iz igračke u jednostavan prijenosnik informacija.

The Peripheral je dio toga svijeta no fokusira se na ekonomsku primjenu 3D printanja u budućnosti. Takav svijet je već istražen u drugim knjigama, kao u Cory Doctorowoj knjizi Makers, koja je zamislila novi svijet poslije recesije s tzv.“novim poslom” gdje svi postaju povezani sa proizvodnjom 3D proizvoda.

U razgovoru za vrijeme Edinburgh Book Festivala 2011, Doctorow se zapitao što bi se dogodilo “kada ljudi počnu 3D printati anatomski korektne Barbike, seksualne igračke ili laboratorije za droge.” Svijet u kojem se nalazi Flynne u The Peripheralu predviđa da se to baš dogodilo: njezin svijet je pun “tvoraca” droga, u nedostatku bilo kakvih tradicionalnih tvornica.

Talentirana Ripley

The Peripheral, kao i sve Gibsonove knjige, je puna izvanrednih scena. Flynne, dok je u formi kiborga u Wilfovoj budućnosti, doživi takvo iskustvo kada vidi dvije slike Picassa u jednom privatnom domu: “vidjela je dvije slika koje je cijeli život vidjela samo na video prikazima.” Iskustvo da vidiš nešto uživo u vrijeme kada je sve dio digitalne reprodukcije postaje iskustvo života.

Flynne je protagonist kakav treba Gibsonov cyberpunk. Uživanje je bilo čitati o Cayce Pollard i Hollis Henry iz Blue Ant knjiga, no oni su zvijezde svoga svijeta. Flynne nije niti femme fatale niti akcijski junak nego samo dio radničke klase sa dodatkom povremenog gamera.

“Ja sam samo j. normalna osoba” objašnjava u jednom trenutku. Flynne uspjeva u svom zadatku baš kao i Ellen Ripley u prvom Alien filmu. Možda i najveći kompliment za ženskog lika u žanru znanstvene fantastike. Samo zbog toga knjiga je vrijedna čitanja.

prenosimo sa TheConversation