Knjižnica na leđima deve

Što radite ako ste mladi ljubitelj knjiga? Idete u knjižnicu. No što ako živite u ruralnim dijelovima Gobi pustinje? Vaša nada za čitanjem bi brzo izblijedila—da nije Dashdondoga Jamba. Posvetio je svoj život pisanju, prevođenju, izdavaštvu i dostavi knjiga djeci diljem Mongolije sa njegovom Dječjom Mobilnom Knjižnicom.

“Ne mogu se sjetiti broja koliko sam već puta obišao Mongoliju—Jako puno,” Jamba je rekao. “Nekada putujemo na devama, nekada na konjima, nekad na kočijama vučenima volovima ili konjima; sada čak imamo i svoj kombi.”

U zadnjih dvadeset godina, njegova knjižnica je proputovala preko 75,000 kilometara kroz svaku provinciju Mongolije—i to većinom prije nego je kombi postao dio priče. Jambini pomoćnici su njegova žena i sin. Često ostanu i po nekoliko dana u jednom mjestu djeliti knjige u ruke što više djece tako da djeca imaju prilike pročitati svoje knjige.

“[Malo] je drukčije od drugih knjižnica,” Jamba je objasnio. “Zidovi ove knjižnice su planine obrasle šumama, strop nam je plavo nebo, pod je cvjećem popločana stepa, a svjetlo u knjižnici je Sunce.”

Jamba je stvorio svoju knjižnicu u ranim 1990-ima, nedugo nakon što je Mongolija odbacila komunizam i prihvatila otvoreno tržište. Život u Mongoliji se dramatično promjenio, većinom na dobro. No organizacije koje su se fokusirale na dječju literaturu nisu dobro prolazile. Viđene su kao neprofitne, tako da ni jedan privatni ulagač nije htio u njih ulagati. Većina dječjih knjižnica pretvorene su u banke.

Jamba je pokušao knjižnice očuvati. “Iako sam se borio protiv toga,” rekao je, “moj trud je bio uzaludan.” No nije odustao. Zaključio je ako djeca nemaju gdje čitati knjige, on će dostaviti knjige do djece.

Od tada, on je pisao knjige za djecu, prevodio stranu literaturu na mongolski, i donosio knjige do djece koja to nisu mogla doći do njih. Nekoliko njegovih knjiga je dobilo nagradu Najbolja Knjiga Mongolije. Neke od njegovih priča su pretvorene u pjesme. Neke su čak pretvorene u filmove. Još 2006, njegova mobilna knjižnica je dobila nagradu IBBY-Asahi Nagrada za Promoviranje Čitanja.

No ono što je zaista zadivljujuće je to što je on to sve napravio bez ikakve financijske potpore ili kompenzacije. Većina novca za izdavanje, prevođenje, tiskanje i prijenos dolazi iz njegovog džepa—od profita koji je dobio prodavajući svoje knjige. “Ponekad me ljudi pitaju kako mi se to sve isplati kao osobi. S poštovanjem prema novcu, nikako,” objasnio je.

Samo zbog toga, Jamba zavrjeđuje priznanje kao osoba koja stalno daje svoj doprinos.

Prošle godine, istraživači su analizirali preko 40 studija i otkrili su da ljudi koji su nesebični i volontiraju makar malo u svom životu imaju mnogo manje depresija i puno veće razine “životnog zadovoljstva.” No što je 20 godina nesebičnog življenja učinilo Jambi? Da li ga je umorilo? Da li ga je usporilo? Ne, učinilo ga je sretnim! “Moja odanost djeci me čini sretnim,” objasnio je. Autor Ramendra Kumar proveo je neko vrijeme sa Jambom u 2009, i rekao je: “Sa svojim osmijehom, živim svjetlucavim očima i susretljivim stavom on inspirira povjerenje. Nije ni čudno da je oduševio djecu diljem Mongolije i dobio zauzvrat njihovu ljubav, suosjećanje i povjerenje” (BoloKids, 7. Rujna. 2009).

Kako konstantno davanje može usrećiti jednog čovjeka?

Osoba koja daje postaje vedrija i osvježena. To je univerzalni aspekt ljudskosti. No mnogi od nas taj aspekt nikada ne spoznaju, te računamo da smo najsretniji kada nešto dobijemo i uzmemo. Da biste sami sebe testirali, probajte se fokusirati na davanje. Stvorite sreću nekome drugome. Poklonite nešto drugome. I onda napravite test i sami sebe analizirajte i vidite da li vas to usrećuje.