Tajne knjižnice povijesti

Sirijska tajna knjižnica

Ispod ulica predgrađa grada Damaska u Siriji, redovi polica starih knjiga spašeni su iz bombardiranih zgrada. Tijekom posljednje četiri godine, za vrijeme opsade Daraye, dobrovoljci su skupili preko 14 000 primjeraka iz oštećenih domova. Skriveni su od očiju vlasti u strahu da bi mogli postati meta. Posjetitelji moraju izbjegavati granate i metke u nadi za čitanjem.

Popularno nazvana Sirijska tajna knjižnica mnogi vide kao jedan od najbitnijih resursa cijelog grada. “Na poseban način mi je vratila život,” rekao je jedan od redovnih posjetitelja, Abdulbaset Alahmar, BBC-u. “Rekao bih da tijelo treba hranu, a tako i duša treba knjige.”

Religiozni i politički pritisci tijekom povijesti često su uzrokovali tajne knjižnice i sakrivanje knjiga – ponekad u tajnim odajama. Jedna od tih je i ‘Knjižna špilja’.

Knjižna špilja

Na rubu pustinje Gobi u Kini, kao dio cijelog sustava špilja u regiji Dunhuang nazvanog Tisuću Budinih rupa, bila je zatvorena skoro 1000 godina. Godine 1900., taoistički redovnik Wang Yuanlu – neslužbeni čuvar špilja – otkrio je skrivena vrata koja su vodila u odaju punu rukopisa iz četvrtog pa sve do jedanaestog stoljeća.

Provincijski autoriteti imali su jako malo interesa za njih nakon što ih je Wang kontaktirao, no vijesti o špilji su se raširile, a istraživač mađarskih korijena Aurel Stein ih je uvjerio da mu prodaju 10 000 rukopisa. Izaslanstva iz Francuske, Rusije i Japana su potom također kupile po jedan dio te je tako većina rukopisa nestala iz špilje. Prema The New Yorkeru, “do 1910., kada su kineske vlasti naredile prijenos svih rukopisa u Peking, ostala je samo petina originalne količine.”

Unatoč tome, većina rukopisa je danas dostupna javnosti: 1994. pokrenuta je inicijativa za digitalizaciju cijele kolekcije. The International Dunhuang Project – koji vodi Britanska knjižnica, s partnerima iz cijelog svijeta – dozvoljava da, kao što je to The New Yorker rekao, “istraživači mogu gledati u prve potpune zvjezde mape, čitati molitve koje je napisao židovski trgovac na svome putu od Babilona do Kine, pregledati sliku kršćanskog sveca u krinki bodhisattve, proučiti ugovor o prodaji ropkinje koja bi pokrila dug trgovca svile ili pak pročitati čarolije predskazanja napisane turskim runama.”

Nitko ne zna zašto je špilja bila zapečaćena: Stein je obrazložio potrebom čuvanja svetih spisa koji više nisu bili u upotrebi, no bili su prevrijedni da ih se baci, na neki način ”sveti” otpad, dok je francuski sinolog Paul Pelliot vjerovao da je to bilo zbog događaja u 1035. godini, kada je carstvo Xi Xia napalo Dunhuang. Kineski znanstvenik Rong Xinjiang je sugerirao da je špilja zatvorena zbog invazije islamskih Karakhanida koja se nikad nije dogodila.

Koji god bili razlozi, oni su skriveni, ali je sadržaj špilje promjenio povijesti od njezina otkrivanja prije stotinu godina. Jedan od dokumenata iz Dunhuanga, Dijamantna sutra, ključni je budistički sveti spis: prema britanskoj knjižnici, kopija iz špilje je iz 868. godine i ona je “najstariji primjerak datirane tiskane knjige”. Kao i dokaz da tisak i papir nisu potekli iz Europe. “Tisak je nastao za potrebe molitve,” kaže The New Yorker, “poput industrijske verzije umetanja pisma u Jeruzalemski zid.”

Krilo i molitva

Lokacija druge skrivene zalihe religijskih tekstova poznata je otkad je osnovana 1612. godine – no to nije zaustavilo širenje teorija zavjere o njoj. Vatikanski skriveni arhiv se sastoji od 1000 papinih korespondencija, a pojavljuje se i u knjizi Dana Browna Anđeli i demoni, u kojoj se simbolog s Harvarda bori protiv Iluminata. Glasine o kolekciji govore o izvanzemaljskim lubanjama, dokumentaciji Isusove obitelji kroz vrijeme i o vremenskom stroju nazvanom Chronovisor, koji je napravio benediktinski redovnik kako bi se vratio kroz vrijeme i snimao razapinjanje Krista.

U pokušaju da se razbiju mitovi, dozvoljen je pristup javnosti, a postavljena je i izložba u rimskome Capitoline Muzeju. Papa Lav XIII prvi je dozvolio pristup znanstvenicima 1881. godine, a od tada su brojni dokumenti otvoreni javnosti – iako je pretraživanje zabranjeno. Riječ ‘tajna’ dolazi od latinskog ‘secretum’, koji je bliži definiciji ‘privatno’; no unatoč tome dijelovi knjižnice su još uvijek izvan dohvata.

Znanstvenici ne smiju pristupiti dokumentima poslije 1939. godine, od kada je kontroverzni Pio XII postao Papa, ali ni posebnom dijelu Knjižnice posvećenom kardinalima od 1922. godine.

U betoniranom bunkeru, dijelu krila Bazilike svetog Petra, Švicarska garda i djelatnici policije grada Vatikana štite arhiv. Oni štite snagu sakrivenog svijeta unutar bunkera. Osim korespondencije Vatikana i osoba kao što su Mozart, Erazmo Rotterdamski, Karlo Veliki, Voltaire i Adolf Hitler, također se tu nalaze i zahtjev kralja Henrika VIII za razvodom od Katarine Aragonske: kada je taj zahtjev papa Klement VII odbio, Henrik se ipak razveo i uzrokovao raskid Rima s engleskom Crkvom. U arhivu se također nalazi i dekret pape Lava X 1521. godine, u kojem ekskomunicira Martina Luthera, rukopis suđenja Galileu za herezu i pismo od Michelangela u kojem se žali što nije plaćen za svoj rad na Sikstinskoj kapeli.

Još jedna cigla u zidu

Nebranjena i zaboravljena, jedna kolekcija u starom Kairu (Fustat), u Egiptu, bila je zaboravljena dok jedan rumunjski židov nije prepoznao njezinu vrijednost. Jacob Saphir opisao je kolekciju u svojoj knjizi iz 1874. godine – no tek 1896. godine, kada su dvije škotske sestre Agnes Lewis i Margaret Gibson pokazale jedan dio spisa akademiku Solomonu Schechteru sa Sveučilišta Cambridge, kolekcija je postala poznata široj javnosti.

Skrivena u zidu sinagoge Ben Ezra, sastoji se od 280 000 fragmenata židovskih rukopisa koji su kasnije bili poznati pod imenom Kairska geniza. Prema židovskom zakonu, nijedan rukopis u kojem se nalazi Bog ne smije biti bačen, oni koji se više ne koriste skladište se u dijelovima sinagoge ili grobljima gdje bi bili zakopani. Skladište se zove genizah, što dolazi od židovskog ‘sakriti’, a kasnije i ‘arhiv’.

Tijekom 1000 godina, židovska zajednica u Fustatu skladištila je svete spise u genizu. A Kairska geniza ostala je netaknuta. “Srednjovjekovni židovi rijetko su što pisali – čak i osobna pisma i liste za namirnice – a da nisu spomenuli ime Boga,” kaže The New Yorker. Stoga “imamo pristup zamrzivaču od dvije stotine i pedeset tisuća fragmenata koji zajedno tvore jedinstvenu egipatsku knjižnicu od devetog do devetnaestog stoljeća… Nijedan drugi arhiv nije toliko velik niti obuhvaća tako dugo vrijeme.”

Ben Outhwaite, glavni istraživač istraživanja geniza u Cambridgeu, rekao je za The New Yorker kako je geniza u Kairu  bitna za znanstvenike. “Ovo je novi pogled koji mijenja apsolutno sve što znamo o Židovima, srednjem Istoku, a i Mediteranu u srednjem vijeku.”

Fragmenti otkrivaju da su židovski trgovci surađivali sa kršćanima i muslimanima; da ih se tretiralo puno tolerantnije nego se predpostavljalo, a antisemitizma je bilo puno manje. Njihovo značenje raste sa svakim danom istraživanja. U  2013. godini, knjižnice Sveučilišta Oxford i Cambridge zajedno su skupile donacije za očuvanje kolekcije – prvi put su surađivale na takav način.

U to vrijeme, David Abulafia, autor knjige The Great Sea: A Human History of the Mediterranean, je objasnio: “Dokumenti u genizi iz Kaira su poput reflektora, obasjavajući tamnu stranu povijesti Sredozemlja i tako dajući svijetlu stranu društvenog, ekonomskog i religioznog života Židova, ne samo u srednjovjekovnom Egiptu nego i udaljenim zemljama. Ništa se ne može trenutno usporediti s količinom informacija o životu od desetog do dvanaestog stoljeća, ni u Europi ni u islamskom svijetu.”

Između linija

2013. godine, nizozemski povjesničar srednjeg vijeka Erik Kwakkel opisao je ‘hvalevrijedno otkriće’ studenata kojima je on predavao na Sveučilištu Leiden. “Dok su studenti sistematski prolazili kroz arhiv na sveučilištu,” otkrio je u blog postu nazvanom A Hidden Medieval Archive Surfaces, pronašli su “132 zapisa, pisma i računa neidentificiranog suda iz Rajnske regije, skupljene u malene arke papira kao dio korica knjige. Bili su skriveni u knjizi tiskanoj 1577. godine”.

Umjesto ‘svetog smeća’ koje je previše bitno da bi se bacio, ovi zapisi su primjer recikliranog materijala tadašnjih izdavača knjiga. “Recikliranje je bila praksa u vrijeme ranog srednjeg vijeka za uvezivače,” piše Kwakkel. “Kada je 1577. godine knjiga bila na uvezivanju, uvezivač je uzeo 132 papirna zapisa i samo ih oblikovao u nove korice.”

To nam govori da ove stvari nikada nisu bile namjenjene ponovnom čitanju. “Zapisi su jedinstveni jer nam pokazuju svakodnevni život u srednjem vijeku kakav ne možemo vidjeti u knjigama… Postoji jako malen broj lokacija gdje ovakve stvari mogu preživjeti tolika stoljeća,” rekao je. “Ovdje je počelo njihovo putovanje u moderno doba, kao slijepih putnika iz šesnaestog stoljeća.”

Uz račune, zahtjeve za sluge i liste za kupovinu, to je jedna izuzetno rijetka kolekcija. “Ovakve poruke nam donose rijetki uvod u srednji vijek kakav je zaista bio,” piše Kwakkel. “To su srednjovjekovni glasovi, koji nam pričaju priču koja se dogodila na licu mjesta.”

Također se čini da je kolekcija puno veća nego što se mislilo. Uz pomoć rendgena na slikama se otkrio velik stupanj raspadanja te je Kwakkel razvio način gledanja u različite dijelove kompozicije uveza. U listopadu 2015. godine, počeo je s pregledom svih knjiga u knjižnici Sveučilišta Leiden.

“Nova tehnologija nam otkriva sve fragmente – srednjovjekovne tekstove – koje inače ne bismo vidjeli zbog slojeva papira koji je iznad toga,” napisao je Kwakkel u svom blog postu o Projektu skrivene knjižnice. Tehnologiju će biti potrebno dodatno unaprijediti, a već sada je otkriven proces kojim se otkriva knjižnica unutar knjižnice. “Možda otkrijemo skrivenu srednjovjekovnu ‘knjižnicu’ ako dobijemo pristup tisućama skrivenih sadržaja korica knjiga.”