Potraga za nestalom knjižnicom Ivana Strašnog
Pomisao na nestalu knjižnicu je proganjajuća, jer ćete maštati o pronalasku te zamišljati što bi netko mogao u njoj pronaći. Dakle, lagano je zamisliti da postoje oni koji su posvetili svoje živote u potrazi za takvim knjižnicama. Jedna od takvih knjižnica je i ona Cara svih Rusa, Ivana IV. Vasiljevića, možda poznatijeg kao Ivana Strašnog.
Knjižnica Ivana Strašnog potekla je od njegova djeda, Ivana III. (Velikog). Nakon što je Ivanu III. umrla prva žena, Marija Tverska, 1467., Papa Pavao II. je predložio Ivanu III. da oženi Sofiju Paleologinju, nećakinju posljednjeg cara Bizanta, da bi povezali Rusiju sa Svetom Stolicom u Rimu. Godine 1472., Ivan i Sofija su sklopili brak, te je velika količina starih knjiga donešena sa Sofijom u Moskvu. Većina misli da je to veliki dio knjiga spašenih iz knjižnice u Konstantinopolu kada je grad pao pod tursku vlast 1453., kao i neki rukopisi iz drevne aleksandrijske knjižnice. Ivan Strašni također je bio sakupljač knjiga, te je bio jako sretan što može dodati knjige u djedovu kolekciju. Vjeruje se da je knjižnica posjedovala rukopise pisane na Grčkom, Latinskom, Hebrejskom i Egipatskom (ovo su najvjerojatnije bili dokumenti iz aleksandrijske knjižnice i knjižnice iz Konstantinopola), kineske tekstove iz drugog stoljeća i dokumente iz Ivanovog doba.
Misli se da je Ivan Strašni odlučio držati neprocjenjive dokumente u podrumu moskovskog Kremlja tako da bi ih zaštitio od požara koji su harali u to vrijeme. Ti dokumenti nisu skupljali prašinu. Rečeno je da ih je Ivan preveo na ruski. Čak postoje legende prema kojima su neki prevoditelji odbili prevoditi tekstove zbog mišljenja da će car iskoristiti ‘crnu magiju’ u tekstovima da bi zlostavljao svoje podčinjene. Poslije smrti ozloglašenog cara, knjižnica je nestala, vjerojatno u požaru kako misli velika većina povjesničara. No, postoje i ideje da je knjižnica preživjela do danas te da je Ivan bacio kletvu na knjižnicu i da će svi koji ju ugledaju izgubiti vid. Unatoč mogućnosti da je knjižnica spaljena, i opasnoj kletvi, tragači za blagom nisu prestali tragati za ovom knjižnicom. Tijekom stoljeća, mnogi su tragali za njom, među njima i Petar Veliki te vatikanski istraživači koji su posjetili Moskvu tijekom vladavine Borisa Godunova, no neuspješno.
Tijekom prve polovice 20. stoljeća, ruski arheolog Ignacijus Stelecki proveo je svoj cijeli život u potrazi za njom. Koristeći mapu Kremlja iz različitih stoljeća i arhiva, mogao je pogađati gdje se knjižnica nalazi te je dobio dozvolu za iskapanjem od sovjetskih vlasti 1929. Iako su iskapanja ispod Arsenalnaja tornjeva počela tek 1933., bila su prekinuta zbog ubojstva Sergeja Kirova. S početkom drugog svjetskog rata nekoliko godina kasnije, iskapanja su potpuno zaustavljena. Iako je Stelecki namjeravao nastaviti svoj rad nakon rata, njegovo slabo zdravlje ga je zaustavilo, te je umro 1949.
No 1990. još je uvijek je postojao pokret za pronalaskom knjižnice Ivana Strašnog. Dodatno, potraga je proširena i izvan Kremlja, jer mnogi vjeruju da je knjižnica promijenila lokaciju, jedna od njih je Sergejev Posad (gdje je Ivan preselio svoj dvor u kasnijim godinama svoje vladavine), Aleksandrov (glavni grad njegove pokrajine), te selo Đakovo (da postoji selo Dyakovo u Rusiji) blizu Kolomenskoja (gdje su pronađena skrivena vrata koja su vodila ispod Crkve Sv. Ivana Krstitelja).
Nije sigurno hoće li knjižnica Ivana Strašnog biti ikada pronađena. Čak i da je sada netko locira, njezin sadržaj najvjerojatnije nije preživio havariju vremena. No svakako će uvijek postojati oni koji će tragati za njom.